Dušanu Reljiću matematika nije bauk, nego igra, sloboda…
Tekat preuzet sa Novskog portala
Učenik je prvog razreda gimnazije Srednje mješovite škole “Ivan Goran Kovačić“, a među vršnjacima i nastavnicima, još iz osnovne škole, poznat kao odličan đak i neko kome „lako ide“ matematika.
Dušan Reljić učestvovao je tri puta na državnom prvenstvu iz matematike, dva puta osvajao prvo mjesto i jednom treće. Na Olimpijadi znanja iz matematike bio je jednom treći, jednom četvrti, a na takmičenju Kengur bez granica uzeo je bronzu. Za njega je to sve bila igra, pa i nedavno državno prvenstvo u matematici, gdje je, „zakinut“. Objasniće nam i kako se to desilo.
Naš đak bastadur, mladi talentovani matematičar Dušan Reljić, razborito razmišlja o svemu i često se tako i ponaša, bez okolišanja, mudro i jasno.
Insistirao je da upiše gimnaziju.
„Meni lično je prelazak u gimnaziju ugasio i posljednju napetost u vezi školskih obaveza. Nekako se osjećam kao svoj na svome, uklopljen u potpunosti u tu sredinu. Siguran sam da u izboru škole nisam napravio grešku, jer mi gimnazija daje dovoljno vremena da razmislim o svojoj budućnosti“.
Za čudo, program je za njega lakši nego u osnovnoj, pogotovo što ima „provjeren recept“ za uspjeh.
„Za razliku od osnovne škole, gdje sam udarao na sve frontove, u srednjoj sam opuštemiji i imam svoje prioritete. Obaveza je manje, pa mi ih je mnogo lakše ispuniti. Moj savjet je već rečen mnogo puta- samo učiti redovno i biti aktivan i još važnije, biti totalno prisutan na času“.
Da u Ispitnom centru promijene kriterijume
Dušan preferira predmete koji su mnogima najteži i da se takmiči. Tako se nedavno opet našao na državnom takmičenju za srednjoškolce. Na žalost, većina je pokazala loše znanje iz matematike, fizike, biologije, ali i istorije, geografije, sociologije i filozofije. Od devet učesnika trećeg i četvrtog razreda u matematici je samo jedan dobio najviše bodova i to samo 45, jedan je dobio jedan bod, a jedan učenik tri boda.
Nijesu se dobro pokazali ni takmičari iz matematike iz prvog i drugog razreda. Od njih 13 samo je jedan učenik osvojio 63 boda, a niko od preostalih 12 nije uspio da osvoji preko 50 bodova. Jedan je dobio čak nula bodova. Zanimljivo je da nije bilo pobjednika iz matematike za prvi i drugi razred, a Dušan je sa još četiri učenika osvojio 3. mjesto i 50 bodova. Radio je zadatke kao da je već u drugom razredu, ali, pitamo ga, zar je toliko test bio težak?
„Jedan zadatak je bio izuzetno težak, sa tim su se svi kandidati saglasili. Drugi razlog je način ocjenjivana naših radova, koji ne dozvoljava da zadatku pristupimo slobodno. U mom slučaju je bio problem što drugi zadatak koji je urađen tačno ( dobio sam tačan rezultat i uradio sam ga postupkom koji je profesor odobrio) jednostavno nije priznat zbog moje slobode u radu i igranju sa izrazima. Ja matematiku i volim zbog toga što do jednog rješenja mogu doći na više načina i dovoljno biti slobodan u njoj. Volio bih da odgovorni u Ispitnom centru porazmisle da li žele strogo usmjerene, ograničene stručnjake, ili žele mlade koji sa razumjevanjem rješavaju probleme“, jasan je Dušan.
Zahvalan profesorima na podršci
Priča nam da matematiku voli oduvijek i sretan je što ima taj dar da mu matematika nikada nije bila bauk, već igra.
„Đacima je prekasno u mojim godinama objašnjavati da matematika nije zla, već od samoga početka, od predškolskog doba treba je pokazati kao nauku koja je zanimljiva i vrlo korisna. Jer, ako se samo jedna oblast ne savlada kako treba ostale su na klimavim nogama. Imam sreću što u školi imam profesorku Žanu Gardašević na redovnim časovima matematike i svoga mentora Gojka Đurđevića na dodatnoj nastavi. Rad sa njima mnogo mi znači. Podsticaja bi trebalo biti u društvu, jer poznajem učenike koji su jako vrijedni i jako talentovani, ali su bili demoralisani i nisu izišli na takmičenje“.
Ipak, Dušan od svega više voli druženja i srednja škola mu je, kako kaže, omogućila da upozna mnoge kvalitetne drugare. Redovan je u teretani, ali je ne smatra obavezom. Svira gitaru, voli more i sve morske sportove. Takodje, solidan je i u stonom tenisu. Voli da pomogne svom društvu da razumiju i lakše nauče lekcije iz matematike, hemije i ostalih predmeta. Omladinski je aktivista, spreman za razna drugovanja . I onda još kaže:
„Vremena imam i više nego što mi treba“.
Mlade treba odmah pripramti za sve „udarce života“
Zanimljiva su i Dušanova promišljanja o odgovornosti mladih prema sebi, porodici, školi, društvu…
„Mladi su danas previše zaštićeni od svoje porodice i teško podnose prve teške udarce života. Društvo nam nije baš sklono i ne nudi nam previše mogućnosti, pa se zato mnogi brzo predaju. Djeca počnu da se prave odrasla, a jako su udaljeni od tog momenta. U alkoholu i narkoticima traži se neki spas, a svi znamo da narkotici samo mogu dovesti do propasti. Dvije čaše vina na dan svakako neće škoditi, ali sve preko toga već nije zdravo. Na društvenim mrežama svi mogu biti ono što žele i na trenutak koji često postane vječnost mogu pobjeći od stvarnog sebe. Odnos prema mladima trebalo bi da se promijeni, tako da se odmah pripremaju na sve što ih čeka u životu“.
Inicijativu Ministarstva prosvjete koju su prihvatili školski odbori osnovnih i srednjih škola u Crnoj Gori o zabrani upotrebe telefona na nastavi komentariše:
„Mislim da ta zabrana u vezi telefona može lako da se prekrši. Nismo se puno potresli zbog nje“.
Dušanu su najveći oslonac roditelji, a i on je neko na koga se slobodno može osloniti, pa kaže: „uvijek sam tu da pomognem svom društvu“.
Još je rano, pa nije siguran što bi i gdje poslije gimnazije studirao, gdje bi volio da živi, da li u Crnoj Gori, ili u nekoj drugoj državi. Ali, ubijeđen je da će mu pohađanje gimnazije pomoći u izboru.
„Jedan od glavnih motiva zašto sam upisao gimanziju bio je baš zato što mi treba vremena da donesem te jako bitne odluke. Ostati ili otići-pa sve zavisi od toga da li će država shvatiti da odlaskom svake mlade osobe gubi nešto što je nepovratno, a mnogo vrijedno“.
Nema posebnu poruku za vršnjake, jer smatra da im ona ne bi mogla mnogo koristiti:
„Mi smo već u dobu kada znamo šta hoćemo, pa bilo to dobro ili ne“, zaključuje naš bastadur, Dušan Reljić.
